Osnovna škola Ksavera Šandora Gjalskog

Općina Bedekovčina ove je godine po 52. put organizirala manifestaciju Susret riječi Bedekovčina. Manifestacija je trajala tri dana, a nudila je nekoliko književnih razgovora, predstavljanja knjiga ili čitanja proze i poezije. Središnji događaj bio je književni recital s interpretacijama pjesama i proze nagrađenih autora/autorica te posebno istaknutih autora/autorica književnih radova na natječaju Susret riječi 2021. godine.

Natječaj Susret riječi jedna od najstarijih književnih manifestacija na ovome području i vjerno iskazuje ljubav prema riječima. Osim odraslih autora, i mladi do 19 godina bili su pozvani da pošalji svoje radove, i to na temu Ljepota življenja. U radovima su trebali iskazati ono bitno što čovjeku daje snage i želje da vidi koliko je život lijep. U kategoriji autora mlađih autora od 19 godina pristiglo je 30 literarnih radova na temu Radost življenja, a tročlano povjerenstvo, koje s činili Ivan Herceg, pjesnik i prozaik, Marko Gregur, pjesnik i prozaik, i Lana Derkač, pjesnikinja i prozaistica, odlučilo je da je najbolji rad u kategoriji mlađih autora do 19 godina napisala Sara Premerl Peštaj (8.c) pod naslovom Ljepota življenja. Sarina je mentorica Lucija Mlakar, učiteljica Hrvatskog jezika.

Sara i ostali nagrađeni (kategorija mladih: Laura Završki, Mače i Adriana Krog, Bjelovar; kategorija odraslih: Ivan Katičić iz Omiša, Marta Džaja iz Đakova i Sanja Lovrenčić iz Zagreba) bili su istaknuti na recitalu Susret riječi 2021. na završnoj večeri 18. rujna na Bedekovčanskim jezerima. Večer su vodili domaći glumci Mirela Videk Hranjek i Denis Bosak čitajući neke od pristiglih radova, a ugođaj je prilagodila glazbom mlada Međimurka Lea Šprajc na gitari. Nagrađeni radovi objavljeni su u dvobroju Zbonika Susret riječi.

Čestitamo Sari na još jednom literarnom uspjehu i vjerujemo kako je njezinom stvaralaštvu samo nebo granica!

Lucija Mlakar, prof. hrv. jezika

Ljepota življenja

Što je to zagonetka svijeta? Pa ljubav, naravno! No…  Je li ljubav odgovor za sve? Zašto uvijek prvo pomislimo na ljubav, je li ona nešto što nas pokreće i zbog čega živimo ili nešto što nas koči i mami gorčinu? Ne znamo, nitko ne zna, ali mogu potvrditi da to nije najbitniji faktor življenja, već nešto što je u nama, nešto što nam daje snagu za dalje, i kada padnemo da nas podigne i kad slomimo srce da ga izliječi. To nešto zapravo je netko.

Prije nekoliko tisuća godina, ljudi su sve svoje misli, zapažanja i pitanja zapisivali na komad papira i sve uvezivali debelim trakama u jedno. Tako je na jednom papiru glasilo pitanje „Što je to zagonetka svijeta?“ Autor je nepoznat, ali se populacija ljudi sve do danas bori s odgovorom na postavljeno pitanje. Mnoge mudrace se je pitalo, ali ni oni nisu znali kako riješiti ovu vrstu zagonetke. Narodna predaja je ukazivala kako ukoliko netko znade odgovor na zagonetku, taj će biti blagoslovljen mirom i mladošću sve do svog posljednjeg izdaha. Mladi poglavica pustinje Lubanja želio je postati blagoslovljen kako ne bi svoj narod  uvodio u sukobe i stradavanja. On je smatrao da je odgovor na zagonetku ljubav pa se htio uvjeriti da je to moguć odgovor, i tako je putovao sedam dana, sedam noći i sedam godina do svoje sreće. Stigao je blizu sela i ugledao starijeg djeda koji je radio kao kovač. Upitao ga što je za njega ljubav. Okrenuo se prema poglavici i odgovorio mu da nikada nije kovao ništa što je od ljubavi. Poglavica je bio razočaran odgovorom, ali je zato ubrzo vidio nekoliko planinara koji se spremaju popeti se na planine. Prišao im je i pitao ih što je ljubav, ali oni mu kažu kako se nikada nisu penjali na tu planinu pod imenom Ljubav. Sav razočaran, ne znajući što da čini, ugleda u daljini pjevačicu koja je održavala probu za godišnji festival u Sahari. Kada ju je upitao što je to ljubav, rekla je da tu pjesmu nije nikada pjevala. Poglavica je bio shrvan, nije znao što će. Kraj njega je prolazio vozač kočija i poglavica ga je odlučio zaustaviti i platiti mu da ga zauzvrat doprati do kuće. Vozač je pristao. Predstavnik naroda je malo razmišljao i na kraju upitao vozača što je za njega ljubav, ali ni on nije znao odgovor, već je rekao da prema tom putu nije nikada vozio. Sada je zaista poglavica bio na rubu svega. Toliko je godina, vremena i truda posvetio da bude blagoslovljen, a ni za što. Derući se na vozača govorio mu je da nema pojma i da nitko ne zna odgovor na zagonetku. Vozač ga je pokušao smiriti, ali se poglavica nije dao, bio je potišten, smatrao je kako je on najpametniji i nije razumio kako se nitko s njime ne slaže. „Patetično“, vikao je. Vratio se kući i vidio svoju bolesnu majku, spakirala je kofere i nekamo krenula. „Pođi sa mnom, sine“, reče ona. Sinu je put kojim je išao bio poznat, ali nije znao kamo točno idu. Vratili su se ponovno do svih ljudi koje su prije sreli i upitali ih: „Što je za tebe zagonetka svijeta?“ Stari kovač, okrenuvši brkom, odgovorio je kako je zagonetka svijeta ono što je čovjekova ruku djelo. Planinari im rekoše kako je zagonetka cilj koji samom sebi zadaš i koji nastojiš ispuniti. Pjevačica im je otpjevala kako je odgovor na zagonetku naš glas kojeg se ne smijemo sramiti i koji se mora čuti.  „Ajde sine, možda vozač zna tajnu zagonetke“, bodrila je majka sina. A što je vozač rekao?

Naslonio je ruke na volan i reče: „Zagonetka svijeta je kada sam sebi stvoriš put, kada cijeniš svako biće i kada stisneš kočnicu znajući kada je dosta.“ Majka i sin su se pogledali, stisnuli jedan drugome ruku i zadovoljno krenuli kući.

Sara Premerl Peštaj