preskoči na sadržaj

Osnovna škola Ksavera Šandora Gjalskog

Login
Kalendar
« Travanj 2024 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
Prikazani događaji

Oglasna ploča
JELOVNIK

Priloženi dokumenti:
JELOVNIK TRAVANJ 2024..docx

 

 

Hrvatska akademska i istraživačka mreža

 

Agencija za odgoj i obrazovanje

 

Darko Lumenko

Brojač posjeta
Ispis statistike od 28. 4. 2011.

Ukupno: 852568
Ovaj mjesec: 3176
Ovaj tjedan: 679
Danas: 48
Vijesti
Povratak na prethodnu stranicu Ispiši članak Pošalji prijatelju
Mala nagrada Gjalski
Autor: Administrator , 22. 10. 2014.

Na zvuk trombona, u utorak 21. listopada 2014. godine u 15 sati u OŠ Ksaver Šandor Gjalski započela je 29. dodjela Male nagrade Gjalski za učenike osnovnih škola. Program je započeo igrokazom „Kraljevska pusa“ koji su izveli članovi lutkarske grupe naše škole. U stvaranju igrokaza pomagale su učiteljice Ruža Novak i Ljiljana Mokrovčak. Nakon pozdravnog govora ravnatelja Tomislava Polanovića predstavljeno je Povjerenstvo za dodjelu Male nagrade Gjalski u sastavu: Željka Horvat Vukelja, urednica Modre laste i predstavnica Školske knjige sponzora Male nagrade Gjalski, Ines Krušelj Vidas, profesorica hrvatskog jezika i knjižničarka iz OŠ Matije Gupca Gornja Stubica i Valerija Novak, profesorica hrvatskog jezika iz OŠ Ksaver Šandor Gjalski koje je između 52 pristigla rada iz 16 škola odlučilo koji su radovi literarno najuspješniji.

Prva nam se obratila gospođa Željka Horvat Vukelja koja je istaknula važnost Male nagrade Gjalski, a zatim je profesorica Ines Krušelj Vidas navela i obrazložila koji su radovi pohvaljeni. Pohvaljeni učenici: Ana Paradi i Iris Trgovec iz OŠ Bedekovčina, Helena Dolovčak iz OŠ Petrovsko, Matea Kobaš iz OŠ Krapinske Toplice, Petra Kucelj iz OŠ Stubičke Toplice i Tihomir Falatec iz OŠ Oroslavje pročitali su ulomke iz svojih radova. Potom je nastupio trio klarineta: Patricija Bartol, Magdalena Škreblin i Clea Hajdaš Dončić sa skladbom „Ples šećerne vile“ Petra Iljiča Čajkovskog. Najvažniji dio, proglašenje najuspješnijih radova, objavila je profesorica Valerija Novak. Treću nagradu dobila je Martina Kovačić iz OŠ Matije Gupca Gornja Stubica za rad "Berba", drugu nagradu Manuela Žučko iz OŠ Đure Prejca Desinić za rad "Život je slika", a prvu nagradu David Podhraški iz OŠ Sveti Križ Začretje s radom „Moja prva detektivska priča“. Gospođa Željka Horvat Vukelja uručila im je diplome i nagrade. U glazbenom dijelu nastupio je već spomenuti trio klarineta sa skladbom „Divertimentio broj 2“ Wolfganga Amadeusa Mozarta.

Pred kraj svečanosti, ravnatelj Tomislav Polanović čestitao je mentoricama nagrađenih učenika te im uručio nagrade. U ime mentorica obratila se profesorica Monika Šalec iz OŠ Sveti Križ Začretje. Glazbeno-scenskom igrom učenika 5., 6. i 7. razreda „Glazba spaja nas“ završila je svečana dodjela Male nagrade Gjalski. Tekst pjesme napisala je profesorica Valerija Novak, a glazbu profesor Nikola Santro.

Priredbu su osmislile učiteljica Ljiljana Mokrovčak i profesorica Dubravka Kranjčec Goluban, a priredbu je vodio učenik 8.a razreda Jan Grabrovečki.

  


Moja prva detektivska priča...

            Ranoljetno je jutro. Pola sedam. Čujem zvuk automobila. Kočenje. Vrisak. Sunce prodire u polumračnu sobu, a meni se još spava. Zijevam. Vani je  prohladno, ali to me još ne brine. Iritantni alarm zvoni i moram ga ugasiti prije no što probudi starce. Okrećem se na drugu stranu. Tuuuu- tiiiiii- tuuuuu. Baš ne odustaje. Nakon dvoumljenja između tipke ugasi iodgodi, ipak biram ovu drugu. Još samo deset minuta.

      Trljam oči i protežem se. Imam laganu vrtoglavicu. Razmišljam. Oblačim se pretjerano usporenim tempom. Napokon dolazi do još jedne dileme: obući jaknu ili ne? Nevjerojatno je kako nas takve male stvari zaokupljaju. Odlazim u školu. Moram, napokon, to se od mene i očekuje.

***

Taj je dan bilo posebno dosadno i iscrpljujuće. Neka, ponedjeljci su često takvi. Dobio sam ocjene: odličan i vrlo dobar. Mama će, naravno, najprije pitati iz čega vrlo dobar. Obje ocjene bile su iz matematike...

Čekamo autobus. Razgovaram sa Zokijem o računalnom hardveru. Ne nastavljamo razgovor u autobusu. Nisam raspoložen, a Zokija, naravno, ne zanima zašto. Ponovno sam sam sa svojom bezrazložnom tugom... Nakon škole, učenici iz našeg mjesta najduže čekaju autobus. Za to se vrijeme uglavnom zabavljamo. Većina međusobno igra multiplayer igrice na mobitelima, cure okidaju selfije. Marta i Karla se dopisuju na Viberu. Nitko ne govori. Tehnologija nas potpuno obuzima, preuzima. Na povratku kući, ponovno su svi ovisni o tehnologiji- većina sluša mjuzu na mobu. Kratimo vrijeme. Jedva čekamo da dođemo kući pa da sjednemo ispred ekrana i buljimou njega i nastavimo spiku. Netko u daljini trača. Čujem prigušene glasove. Mislim da je na tapeti Zokijeva susjeda i njeni tračevi... Koga briga.

Otežem s pisanjem zadaće. Maksimalno. Opet. Mama me trebala da joj pomognem oko kućanskih poslova. Nakon nekog vremena ipak idem jer to se od mene i očekuje. Potom sam kratko sjeo za komp i ulogirao se na fejs. Današnje stanje je: 0 zahtjeva za prijateljstvo; jedna poruka koja glasi, citiram: „BK, Kj ima za dz iz mat i hj?TnX.“Imam i osam obavijesti: nekoliko zahtjeva za igrice, nekoliko lajkova i jedna fotografija gamerske stranice na kojoj sam označen. Sve u svemu, ništa zanimljivo. Dnevna rutina završava gledanjem krimi-serija dokasna, ali to nikoga i ne zanima, zar ne?

***

Iz svoje sobe imam odličan pogled na susjedovu kuću i dvorište koje izgleda kao odlagalište autootpada. Često kažem da imam besplatan ulaz u kazalište. Tako je jednom prilikom Đurđa, žena susjeda Jure, skidala mokro rublje sa žice u dvorištu dok je kiša lijevala kao iz kabla. Svi smo promatrali kako to radi, čak nam je bilo i smiješno. Umjesto da smo joj pomogli!

U zadnje vrijeme, međutim, često susjedu Juri dolazi tipu kapuljači. Uvijek donosi ili iznosi torbe ili vrećice. Vjerojatno sam samo paranoičan zbog previše krimića, ali su mi vrlo, vrlo sumnjivi. Sutradan u školi razgovaram s Domom. Zapravo, on priča, a ja odsutno klimam glavom i razmišljam o sumnjivom ponašanju susjeda Jure i Đurđe. Dom me prenuo iz razmišljanja: „E ti mene uopče poslušaš?'' Odgovaram: „Pa baš i ne.“ Dom se nije naljutio jer se već naviknuo na moje bezobrazno ponašanje. Postao sam licemjer: želim da me drugi slušaju i primjećuju, a ja ne slušam i ne primjećujem druge!

            Večeras nema moga omiljenog krimića na TV-u pa gledam kazališnu predstavu. Opet dolazi onajtip. Ulazi u kuću. Nema nikoga već deset minuta i spremam se u krevet kad je izašao s punom plastičnom vrećicom. Iako sam neizmjerno znatiželjan u vezi susjeda, večeras nešto drugo plijeni moju pažnju. Sutra odlazimo po novi bicikl koji dobivam za nagradu zbog prolaska odličnim ocjenama. Stari bicikl mi se jednostavno više ne sviđa.

Još je tjedan dana nastave. Već sad me lovi umor unatoč uzbuđenju zbog sutrašnjeg shoppinga. Ležim u krevetu i buljim u tamu. Razmišljam o neizbrojivo mnogo stvari dok tonem u san...

***

Probudio sam se prije nego inače. Nitko od mojih ukućana još nije budan pa odlučujem dovesti svoju sobu u red. Ionako mi mama već danima zanovijeta kako mi je u sobi pala atomska bomba premda uopće nije tako strašno. Bio sam gotov već za pola sata. Roditelji su poustajali i otišli smo u obližnji salon sportske opreme. Napokon je došao i trenutak odabira bicikla.

     Između svih njih stajao je on. Ugledah ga i nebeska svjetlost ga obasja. Začuo se pjev anđela, moje oči postaše velike poput tanjura, a usta se otvoriše poput garažnih vrata. Tata je znao što taj pogled znači. Tako smo se vratili kući s mojim Ferrarijem, kako ga ponekad volim zvati. Radi se, naime, o crnom brdskom biciklu s 24 brzine, dodatcima, amortizacijom na mjestima na kojima nisam znao da se može staviti, čak i naplatcima. Ozbiljno, jeste li ikada vdjeli bicikl s naplatcima? Znam da je odgovor ne. Ipak, najbolje od svega su njegova spretnost, neupadljivost i brzina. Znam to već sada jer kupci u tom salonu imaju pravo testirati bicikl. Danas ga ne mogu razvozatipo mjestu jer pada kiša. Ne volim kišu.

Kasnije tog dananačuo sam roditelje kako razgovaraju o tome kako je susjed Jura čudan. To mi samo još više golica znatiželju. Nije prošlo pet minuta, a došli su nam neki tatini prijatelji i njihova razmažena djeca. Vidite, ta se djeca samo deru, viču, skviče i, ne zaboravimo, demoliraju moje stvari. Kad su napokon otišli, preostalo je samo pospremiti kuću. Sutra je ponedjeljak i želim se odmoriti jer idem u školu- Ferrarijem. Svi će pozelenjeti kad vide moj novi prekrasan bicikl. Jedva čekam!

***

Još jedan ponedjeljak u nizu. I to jako dosadan. Dižem se ranije jer nisam siguran koliko mi treba do škole biciklom. Još mi samo treba moj smartphone i slušalice pa mogu krenuti. Putem slušam jedan od svojih mikseva glazbe. Peti sat stigla je osvježavajuća vijest- ranije smo pušteni kući. Inače bih čekao autobus skoro tri sata, ali sad imam svoje vlastito prijevozno sredstvo i mogu doma kad god hoću.

Na polovici puta me neki tip u skupom autu skoro pregazio. Sva sreća da sam ga izbjegao na vrijeme. Očigledno ga nije briga za ostale sudionike u prometu, već samo za mobitel koji tako predano drži na uhu. Stigao sam kući.

            Muči me osjećaj sumnje u vezi sa susjedom Jurom. U zadnje vrijeme se ponaša veomačudno, gotovo paranoično, a moja detektivska intuicija mi viče na uho da tu nešto ne valja. Znam da ne smijem propustiti ovakvu priliku za avanturu. Ako ništa drugo, zabavit ću se, a u najboljem  slučaju ću otkriti pravog zločinca. Da, baš. Zapravo, ni sam ne znam što ću učiniti. Valjda sam pogledao dovoljno krimića da nešto smislim. Uostalom, za sve što mi treba postoji aplikacija. Za početak ću ga pratiti jer znatiželja o tome što susjed Jura muti s tim tipom me ubija. Znam da moram to učiniti.

     Čekam već dva sata i ništa. Već se jako dosađujem. Baš kad sam htio odustati, na susjedov prilaz se dovezao crni golf. Brzo grabim mobitel i jurim niz stepenice. Pa kako se nisam sjetio da bih mogao čekati vani i pripremljen!? Sjedam na bicikl i krećem prema cesti. Stavio sam i kapuljaču, da me se ne prepozna. Stao sam kod nekog grmlja i dok se fotoaparat učitava,  gotovo sam ušao u grm. Snimam dokazni materijal broj jedan: susjed Jura i taj tip izlaze iz automobila. Nose vrećice pune nečega. Vrećice su nažalost obojene i vidim samo obrise. Vrijeme je za pokret. Idem prečacem preko travnjaka kako ga ne bih izgubio. Zaustavlja se pred oronulom kućicom gospodina Branka koji već odavno ne živi ovdje. Snimam dokazni materijal broj dva: susjed Jura i onaj sumnjivi ulaze u dvorište. Otvaraju vrata. Ja se znojim. Još malo i saznat ću o čemu je riječ. Uzbuđenje raste. Petljam po fotoaparatu. Srce mi lupa kao nikad do sad. Paničarim. Možda je najbolje da idem po tatu ili nekoga starijeg. No, sad je prekasno za to. O tome sam trebao razmišljati ranije.

Trenutno razmišljam o tome kako ću ih srediti i dokazni materijal predati policiji ili kome već. Proglasit će me junakom! U školi će me svi gledati kao nekog superjunaka. Slikat će se sa mnom i rukovati. Čak i neki učitelji. Jednom rječju, odjednom bi me svi znali. Zapravo, svi ti ljudi su me znali i prije, ali bio sam samo jedan u nizu. Do sad, kao da sam bio nevidljiv. Prisutan, ali nevidljiv jer se ni sa čime nisam isticao iz gomile. Više ne želim biti takav, a ovaj je događaj savršena prilika da okrenem novi list i ostavim depresivnoga i usamljenog sebe u prošlosti.

            Susjed Jura polako otvara vrata. Onaj sumnjivi ulazi u unutrašnjost kuće. Odjednom se smiju. Uzimam fotić. Spreman sam. Kako je napetost rasla, moje srce kucalo je jače i jače. Tih mi se nekoliko sekunda činilo kao cijela vječnost, ali kad je Jura napokon otvorio               vrata čak sam se malo razočarao jer se unutra nije ništa vidjelo. Mogao sam samo nazrijeti nešto sjajno i svjetlucavo. To je samo još više zagolicalo moju maštu. Sada nemam drugog izbora nego čekati da ova dvojica odu... I tako, skrivam se ja  u grmlju što je posve uobičajeno i trošim bateriju na igrice i društvene mreže- objavljujem jučerašnje selfije. Jedini razlog zašto tratim bateriju je taj što imam rezervnu, a i dosadno mi je. Znam da to baš i nije pametno raditi na „špijunskoj misiji“, ali valjda je dosada prevladala osjećaj odgovornosti. Surfanje je gotovo, baterija je prazna. Na brzinu umećem drugu i ova prazna mi pada u blato. Baš krasno! Nemam sad vremena za ovo! Kad se mobitel napokon pokrenuo, shvatio sam da nisam napunio drugu bateriju. Smanjio sam sve performanse na minimum i nastavio čekati. Jura i sumnjivi su izašli i sad moram odlučiti hoću li ih pratiti ili ću zaviriti u kuću. Dok sam ja gubio vrijeme na razmatranje činjenica kako bih donio odluku, oni su već odmakli u autu. Valjda je to onaj Murphyjev zakon,koji smo učili u školi, po kojem se sve loše stvari događaju kad god je moguće i to onda kad ti je to najmanje potrebno!

Kako bilo, izgleda da ću ipak malo zaviriti u kuću. Vrata su zaključana, a u otvorima za prozore naslagane su neupotrijebljene cigle. Ipak, mogu nešto nazreti kroz praznine između cigli. Jedino što sam uspio vidjeti bile su neke šarene resice, gotovo sigurno Brankove stare stvari. Iskreno, ne znam što sam očekivao, ali bio sam vidno razočaran. Mislio sam da ću ih uloviti u nekakvim kriminalnim radnjama ili čemu već baš kako se to događa u onim svim silnim serijama koje obožavam.       

Naposljetku, odlučio sam se vratiti kući, mama se sigurno već zabrinula. A bio sam već i pomalo gladan! Samo, putem moram smisliti dobar alibi jer da mama zna što sam stvarno činio, sigurno bi me ismijala.

Kada sam tog dana došao kući, raspremio sam se i nastavio dnevnu rutinu kao i inače. Kad malo razmislim, čak i nije bilo zabavno ni lijepo šuljati se oko susjeda cijelo popodne... Sutradan je mojim roditeljima bila godišnjica useljenja. Iako to nitko i ne spominje, a kamoli slavi, ja ipak svake godine podsjetim ukućane koji je danas dan. Ove godine je bila deseta godišnjica i roditelji su odlučili da krenemo na cjelodnevni obiteljski izlet. Baš smo se spremili izaći kad je netko pozvonio na vrata. Mama je otvorila vrata, a cijelo susjedstvo je jednoglasno viknulo: „IZNENAĐENJE!“ Ne treba uopće spominjati kako smo ostali bez teksta!

 Na kraju ispada da je susjed Jura organizirao zabavu povodom naše desete godišnjice useljenja, a maskirani je neki njegov rođak koji mu je u svemu pomogao. Baš sam se posramio... Želio sam sam na naslovnice jer sam htio uhvatiti kriminalce. Stvarno mi je dosadno u životu! Moji roditelji se jako muče da bi mi kupili nove tenisice ili čega se već sjetim. Susjed Jura... Da, nešto se u meni promijenilo...

Što se mene tiče, nisam nikakav detektiv, štoviše, ispao sam smiješan. Sva sreća da nisam nikome ništa rekao o svojoj maloj pustolovini jer bih postao ruglo i dežurni klaun. Hvala Bogu na internetu, ova moja glupost bila bi vijest dana na svim društvenim mrežama!

***

Sutra ujutro nakon dugo vremena idem baki, a Jurinim klincima posudit ću svoj stari bicikl koji je kod mene u garaži i sad sakuplja prašinu. Mislim da će mami i tati biti drago. Pokazat ću da sam odgovoran i zahvalan.

Da. Da, detektiv.... Baš... Tek mi je trinaest!

David Podhraški, 7.b

OŠ Sveti Križ Začretje

Mentorica: Monika Šalec

 

                                                     Život je slika

 

Tijekom cijeloga mog djetinjstva roditelji su držali goleme puzzle na posebnome stolu u dnevnom boravku. Moj otac, koji je sve to započeo, uvijek je skrivao poklopac kutije. Zamisao je bila da složimo sliku, a da ju prethodno nismo vidjeli. Različiti članovi obitelji i prijatelji koji su nas posjećivali radili su na tome, ponekad samo nekoliko minuta, da bi nakon nekoliko tjedana stotine i stotine komadića pronašle mjesto u ovoj igri.

Tijekom godina složili smo desetke takvih puzzla. Na kraju sam postala prilično dobra u tome, pa sam čak osjećala posebno zadovoljstvo kada bih prva shvatila kamo određeni komad slike pripada ili kako spojiti dvije skupine komadića. Posebice sam voljela kada bi se otkrio ključ nekog uzorka i kada bih uvidjela što se na tome mjestu skrivalo. Stol za slaganje puzzla moj je otac darovao mami za rođendan. Još uvijek vidim kako ga sastavlja i, ushićen, iz kutije vadi komadiće prvih puzzla te ih stavlja na stol. Imala sam tri ili četiri godine pa nisam shvaćala majčinu radost. Tu mi igru nisu objasnili, nedvojbeno uvjereni kako sam premala da bih sudjelovala. Ali već sam tada željela slagati sliku s njima. Sama u dnevnome boravku, rano ujutro, popela sam se na stolac i raširila stotine raspršenih komadića po stolu. Bili su maleni, neki raznobojni, a drugi, pak, tamni i sivi. Tamni su djelovali poput pauka i buba, ružno i pomalo zastrašujuće. U meni su budili nelagodu. Skupivši njih nekoliko, sišla sam sa stolca i sakrila ih ispod jastuka sofe. Tjednima poslije toga, kada bih bila sama u sobi, popela bih se na stolac, uzela još nekoliko tamnih komadića i dodala ih u zbirku ispod jastuka. Zato je obitelji trebalo puno vremena da dovrši sliku. Frustrirana, moja je majka na kraju izbrojila komadiće i shvatila da ih nedostaje više od stotinu. Upitala me jesam li ih vidjela. Rekla sam joj tada što sam učinila s komadićima koji mi se nisu sviđali i ona ih je pronašla te složila sliku. Sjećam se da sam ju promatrala dok je slagala. Kako je na mjesto stavljala jedan tamni komad za drugim, polako je otkrivala sliku, a ja sam ostala bez riječi. Nisam znala da ćemo na kraju dobiti sliku. Zaista je bila lijepa.

Spokojan prizor napuštene plaže. Bez komadića koje sam sakrila nije imala smisla. Možda je preduvjet za pobjedu da volimo bezuvjetno. Život nam pruža sve komadiće. Kada sam prihvaćala određene dijelove života te poricala i zanemarivala ostatak, mogla sam vidjeti djelić svoga života istodobno. Sreću zbog uspjeha ili vrijeme slavlja te ružnoću i bol zbog gubitka života, koje sam istodobno željela zaboraviti. Ali, poput tamnih komadića puzzla, ti tužniji događaji, ma koliko bolni, pokazali su se kao dio nečega većeg, što bez njih nije potpuno. Čini se da uvidi u djeliće nečega skrivenog zahtijevaju da svaki prihvatimo kao dar.

Mi uvijek slažemo puzzle, a nismo unaprijed svjesni slike koju ćemo dobiti!

 

Manuela Žučko, 8.b

OŠ Đure Prejca, Desinić

Mentorica: Vedrana Gudek

 

                                                       Berba

Duvlijekla se je i ta jesen. Ter je kišovita, ter je sunčana. Više kišovita.Sa je nekakva zmotana.A ja zu svojim ocem i materju idem glet trsje-e je za brati ili pak ne. Otec i mati ideju napre, a ja se vlečem za njimi vu visoka škuornja po blatne steze pak si zamišljam i fantazijeram da sam bar nekakva fajna grofica tera se špancijera po svemu imanju v štiklica, a ne v ova žmehka škuornja. Pak me prekine tatekuv glas: „Hitre, hitre odi! Znaš da se pokle još vučiti muoraš!“ Mam mi se zmrači pred očmi kad ga čujem. „Idem, idem, tatek“, brže odgovarjam da nem još dubila i špotance.

Po času sme stigli. Glediju starci e je grojzdije dost velike i jel je slatke. A ja čakam i čakam gda več jemput peme dima pak da tegnem se napraviti i još slobodnuga vremena imeti. „Ideme!“ čujem očuv glas. Mati i ja hodime brže po stezice i poslušame kak nam otec govori koj se mora još denes delati: posudu oprati i prirediti, a za nič. Se je vrag zel! Grojzdije nikakve: pol zgorene, a koj nije-su ga tiči pojeli! To male koj je ostale bume pobrali. Mislim si: kulike se moj tatek muči i diela v trsju, a za nič! Poslušam kak i vu selu si govoriju da im letes trsje nije nikakve. Se je prepale. Krive je ove bedaste vrieme!  Preveč se dežđa zlejale i vetra napuhale.Tak je vrieme  ljudem zele i one male veselja koj su imeli.

Zutra je hitre došle. Traktori brundaju i žurne se voziju pobregima. Moja mati gibanicu zgotavlja za težake, a otec se z lagvi nadmieče. Naklada on  punu gajbu bačvi, a mati peče gibanicu i gundra:“ Koga če mu vraga se to?!“ Brže se oblačim i idem si neke pojesti, pak onda po susedu da nam dojde pomoči brati. Letes, bormeč, niesme zvali pune beračuv. A i čemu?Em nemame koj pune brati!  Gda sme se si priredilii nekaj pojeli, genuli sme v trsije. Ja sam se peljala v gajbe, a mati i suseda išle su pešice. Niš zate: buju si putem male  pobrbljale. Otec pak žurne juri z traktorem. Ja se z babicu droncam v gajbe i same si mislim kak bum finu maminu gibanicu jela. Brže sme stigli v trsije. Mam mi otec da kantu i nož-pak beri. Hitre sam rezala.  Čak sam uspela najti par ljepšeh  grojzdekov za zobati. Začas je bile pobrane. Zišla je same jena bačva. „Jena, jena…“, tapšala je mati tateka, a vu sebe je bila vesela i mislila: „Bar ne pil!“

Došli sme dima. Pojeli sme si i popili i pak mam na posel:vrtim ja muljaču, a otec puni kante i meče nutrek. Onda je pak su tu posudu trebale prati. Dan je brže prešel.

I koj bi vam druge rekla nek da je ova berba žalosne (za nektere) prešla. Veliju: „Kakve lete-takva berba.“  Imaju praf.

 

Martina Kovačić, 6.

OŠ Matije Gupca Gornja Stubica

Mentorica: Vesna Jakopović

 





[ Povratak na prethodnu stranicu Povratak | Ispiši članak Ispiši članak | Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju ]
preskoči na navigaciju